pavlovic

picturae

Željko Pavlović
Križane priče

Nezavisno i slododno, Željko Pavlović je svoju umjetnost gradio kao "priču". Znao je objedinjavati svoje znanje u različitim vremenima i situacijama koje su proizašle iz emocija ali i pažljivog razmišljanja. Njegove slike, instalacije i grafike postale su, za umjetnika, "dešifrirane" riječi i poput bliskih susketa dešifrirane su u neprekidne dijaloge. Prirodno je da umjetnik, ali i umjetnost, korespondira s poviješću, a povjest je evolucija. Iz nje se crpi inspiracija i transformira se u senzacije. Željko Pavlović vodi dijalog sa ovom unutarnjom turbulencijom, odbacuje klasične studije kako bi se uronio u otktivajuću pozadinu.

Ponovo otkriće barokne arhitekture, posebice one Borrominija tjera ga u drugačiju koncepciju. Izvlačeći se iz zamahujućih znakova ranih 1600-ih, atmosfera u sjeni beskonačnosti vodi umjetnika ka linearnim apstrakcijama. U laganom šištanju i prigušenoj simfoniji, u disharmoničnom spajanju linija i razmaka odjekuje antiklasicizam. Snježne boje pojačane su promjenljivim sjećanjima, zasjenjenim duhovnim monokromatizmima. Ovaj primarni nagon pratit će ga kroz njegovo umjetničko istraživanje.

Željko Pavlović će te znakove moći prevesti u dijaloge svjetlost će zamijeniti plavom do maksimalnog intensiteta. Pronalaženje njegove bitne transformacije u spiralnoj gesti; odsjaj prelazi zamišljene stupove i u svjetlom odsjaju ispunijava ograničene prostore. Željkova zrcala još uvijek su odraz onoga baroka koji skriva senzualnost iza nepovredive vjere. No umjetnik nastavlja svoja istraživanja "potonuvši" u figurativno-primitivnu srž naturalističke obrade. Provodi razdoblje u Njemačkoj, osjeća melankoliju, vraća se na intimniju viziju. "Intimnost" vodi umjetnika u suočavanje s emocionalnom stvarnošću. Ne napušta tehniku a još manje slikarsku materijalnost; intenzivno plavo okružuje ga do točke emocionalnog olakšanja. Ponovno se radja čisto, esencijalno slikarstvo, atmosfera noćnog preludija, pri slabom svjetlu na rubu egzistencijalizma. Nastaje čitav niz djela kojima će se izraziti raspoloženje naglašenog slikovnog materijalizma. Plava boja i svi njeni kromatični derivati ispunit će površine stvarajući prostore organizirane u otvorenim konfiguracijama, preklapajući se, fragmentirajući, kako bi stvorili nove granice.

Po povratku u Italiju umjetnik se otvara prema sve širim vizijama, pronalazeći pravu dimenziju prostora i stvarnu unutarnju svjetlost. Ne napušta plavu boju, bavi se grafikom, ali transformira je, čini je dovršenim radom, gotovo površinom iz koje crta elemente, simulakra metafizičke stvarnosti. Radjaju se instalacije u kojima se slika, grafika i prostorna kompozicija objedinjuju u jedinstven izričaj.

Kontinuirano umjetničko istraživanje u ovoj novoj fazi prodire u simulaciju, instalacije postaju scenariji, ikonografije imaginarnog što proizlazi iz stvarne percepcije do točke koja bi pronašla umjetničku prispodobu koja se vraća u prošlost da bi ponovno zasvirala u svakodnevnoj iluzornoj viziji.

Toliko da čovjek misli da senzacija živi u supstanci, koja se može proširiti u čak i nejednake priče i znakove, ali još uvijek u plastičnoj i konceptualnoj percepciji Pavlović sve više uranja u tu misao i ističe je dovodeći svoju umjetnost u naturalističku negaciju dopuštajući, s druge strane, uvid u sadržaj i neke emocionalne potrebe, objekt, prirodu, koja se ponavlja u prepoznatljivom obliku, prožetu esencijalnom aurom, gdje nevidljivi put vodi ka značenju, aludirajući na pravi model, ali koja se pretvara u viziju iz snova, generiranu vitalnim dahom.

Massimo Innocenti